Putnik u mjestu

1. Filozofski uvod u Kunčevića

Ako ikome, Kunčević je bio posvećen Držiću, onako kao što se za Davida Humea i Immanuela Kanta može reći da su bili posvećeni istraživanju ljudskog razuma. Ljutio bi se da čuje ovu filozofsku paralelu, u stvari – bio je filozof u režiji, praktični filozof koji, baš poput Davida Humea, sva svoja načela temelji na iskustvu; skeptik, koji unatoč vlastitu nevjerovanju želi u tekstu otkriti izvjesnost, iznijeti na pozornicu ono što uistinu funkcionira. I tu su oduvijek nastajale poteškoće, i one estetske i ljudske, moralne. Kunčević je, baš kao i Hume, bio svjestan da i onaj koji na scenu iznosi najpretjeranije gluposti, samo ako ih vješto ukrasi dopadljivim bojama, ne mora strahovati da neće steći naklonost publike. Bio je svjestan, isto kao i Hume, kako u kazalištu (a i u svijetu, u životu) pobjedu često ne odnose ratnici, ljudi koji se bore kopljem i mačem, nego trubači, bubnjari i vojni muzikanti. Umjetnici na nultu potenciju, ljudi od ništa i nahvao, kako bi to rekao Držić. Zato mu se utekao, s godinama sve više i više, na kraju je kroz njega gledao na sve druge pisce. Držić mu je postao i vinom i utočištem, baš kao Humeu razum, a Kantu kritika.

Ivica Kunčević režirao je  stotinjak predstava, a na scenu je postavljao djela Shakespearea, Čehova i osobito Držića, Gundulića i Vojnovića – snimljen u prigodi dodjele Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 19. lipnja 2022.  / Snimila Neva Žganec / PIXSELL

2. Duše u brocu

 Isto kao i Shakespeare, samo pola stoljeća ranije, Držić se ne libi dovoditi fantastične stvari i nestvarne pojave usred svojih realističnih dramskih (ili komedijskih) prizora. Na kraju drugoga čina Hekube, dok moćni Ulise odvodi Poliksenu, posljednju preostalu kćer trojanske kraljice, koju će Grci nemilo, kao ljudsku žrtvu, prinijeti na grobu Akilovu, dohode vile u jednomu brocu. Pojava vilinske lađice desetljećima uzbuđuje hrvatsku teatrologiju: „...brod, taj tipični scenski rekvizit baroknog teatra, najavljuje već u ‘Hekubi’ za hrvatsko glumište čitav niz budućih baroknih viđenja scenskoga prostora koja će se razviti do gotovo neostvarivih fantastičnih maštarija“, pisao je Nikola Batušić.

Kunčević u sedamdeset trećoj godini života nije previše zainteresiran za barokne macchine meravigliose, ni načine na koje lađica prelijeće pozornicom. Kao i uvijek u svojim režijama, on radije osluškuje ono što vile imaju reći – traži skriveno značenje. A vila, govoreći iz broca, pečati okrutnu sudbinu Hekube i njezine djece:

Nitkore razuman ne ima ufati

u što more uzet dan i brieme što krati.

U Podgorici smo, u Crnoj Gori. Kraj je ožujka 2018. Prema prethodnim rečenicama mogli biste pomisliti kako Kunčević u Crnogorskom narodnom pozorištu režira Držićevu Hekubu i bome da biste promašili, iako vaš promašaj ne bi pao baš „u sridu“. On tamo postavlja svoju posljednju veliku predstavu – Vojnovićev Ekvinocijo. To je ista ona drama s kojom se davne 1971, kao dvadesetšestogodišnji mladac, vinuo među vrhove ondašnjega jugoslavenskoga kazališnoga Parnasa. Njegovi glumci, Milka Podrug Kokotović za ulogu Jele i Miše Martinović kao Niko Marinović „Amerikan“ (povratnik iz Amerike) dobili su tad Sterijine nagrade, a mladi Kruno Šarić u ulozi meštra Iva (Jelina vanbračnog sina) bio je kazališna senzacija, gotovo ista kao i sam Kunčević.

Krug od gotovo pedeset godina zatvoren je krajem luka, u Podgorici. Tu Kunčević, već sasvim uronio u Držića, režira Ekvinocijo iz Hekube. Potpuno je presložio Vojnovićev tekst, ali na čarobnjački Držićev način, tako da to nitko ne može primijetiti, osim ako baš ne upire mikroskopom u replike. Nema vojnovićevskog interijera u kući Aničina oca, kapetana Dražića, nema izmjene prizora van-unutra; u lučici smo, među kosturima raspadnutih barki i jednog broca što ga meštar Ivo tek spravlja na prosceniju. Trojanske žene – grčke robinje, ili primorske ženice u crnini za svojim muževima i sinovima što im ih je otelo more ili Amerikan (odvodeći ih u Čilu, u smrtonosne rudnike salitre) – svejedno je. Uboga Jele tu postaje trojanska kraljica Hekuba, Niko Marinović (njen nesuđeni muž i otac njezina djeteta) Agamemnon, koji će nož primiti već ovdje, na žalu dardanskom, i to iz ruke svoje žene Klitemnestre, Hekube ili Jele, u mirakulu se sve to ispremiješalo, izjednačilo, ali je scenska slika primjerena i jasna (mada drhti opterećena brojnim vidljivim i nevidljivim, fizičkim i metafizičkim značenjima): nožem što joj ga doturi vila („mala Jele“, djevojčica u Kunčevićevoj dvojnoj viziji lika), Jele probada Nika, a zatim i sama padne, objesivši se o konop zvona, što brecajući priziva kor trojanskih žena, grčkih robinja, odnosno primorskih, malomištanskih „udovječica“. Istodobno, u pozadini se podiže onaj vilinski brodac, koji prazan plovi prema udaljenom horizontu – u mrak. Čije duše vile, koje su brocem stigle na pozornicu, sad odvode u brocu, to vidi samo Vlaho Slijepi, koji je na prosceniju širom rastvorio oči, motreći prizor u pozadini oštrim unutarnjim pogledom. A po očima slijepca i mi to pratimo, i mi iz publike vidimo smisao (onoliko koliko možemo), i čujemo tvrdu kob, tragedijsku zleđ, kojom je Kunčević oznobio obrise Vojnovićeve drame. I dok vile odvode duše u brocu, a mrak pada pozornicom, čini mi se kako iz nutrine čujem Držićev Kor koji se obraća grčkim robinjama:

Nesrićne, pođite, na driva pođ’te taj,

već družit ne mnite negoli plač i vaj,

sužanstva zlo brjeme noseći život vas

zločinci s vašime ki sužne vode vas,

gdi ćete patiti svakoje gorkosti,

napokon svršiti s plačem dni mladosti.

Hoće toj siona moć uredbe tvrde zgar,

kojojzi nije moć uteći nikadar.

Kunčevića (a i mene, naročito kad sam bio s njim) od te „tvrde uredbe“ branili su čarobni napici. U Rimu, dok smo istraživali (ili točnije: pili) Držićevim tragom, bio je to Bellini, krasno ružičasto piće voćnog okusa, servirano s jednom trešnjom ili bez nje, kako u kojem lokalu; koktel na bazi šampanjca, koji te, dok ga piješ, naprosto ispunja veseljem, odgoneći ti svaku moguću brigu. Toliko je lagan da i kad ga piješ cijeli dan, ne osjećaš ništa osim dobro raspoloženje. Na večer, kad smo se nakon cjelodnevnog hodanja vraćali u naš hotel na Via nazionale, obavezno smo u obližnjem dućanu kupovali bocu običnog crnjaka (vino rosso), da nam se za noć, ipak, nešto nađe, da prije isteka tog dana popijemo barem kakvu-takvu kapljicu alkohola.

3. Bellini i Chardonnay

Kad smo iz Rima prešli u Podgoricu, otkrili smo Chardonnay Plantaže. Toliko je pitak i toliko smo ga mnogo pili, da ga je u podgoričkim lokalima u kojima smo boravili često nestajalo, a u Zagrebu ga uopće ne možeš naći. (Možeš naći sva ostala Plantažina vina, ali ne i Chardonnay.) Pola nazbilj, pola u šali, često mislim kako smo im Kunac i ja, te 2018, radeći Ekvinocijo, popili sve zalihe – za nekoliko budućih godina.

Dok u Rimu piješ Bellini, imaš ugodan osjećaj kako gledaš najbolju Držićevu predstavu ikada postavljenu u teatru: Kunčevićeva Dunda Maroja, s rastrčanim Pometom Mustafe Nadarevića, rasplesanom Petrunjelom Mire Furlan i nedostižnom Laurom Neve Rošić (HNK, Zagreb, 1981) ili Pometa Marina Držića s najopakijim, ćelavim Dundom Marojem Frane Perišina i najboljom ikada viđenom Petrunjelom-Milicom Nataše Dangubić (KMD, Dubrovnik, 2003), a kad u Podgorici piješ Chardonnay, taj ima ukus po napornim ali uspješnim, često i dvokratnim probama Ekvinocija, tako da koliko god dugo radiš u teatru toliko ti nikad nije dosta tog vina, kad probe završe.

Što smo drugo mogli? Vinskim hedonizmom, koliko nam ga je preostalo, nama starima, branili smo se od sione moći i njene tvrde uredbe zgar, kojojzi nije moć – vidljivo je to i ovom tužnom prigodom – uteći nikadar.

4. Due maestri a Roma

Prema uvjerljivoj analizi Petra Kolendića, Držić je 1550. boravio u Rimu, gdje je napisao ili dobrim dijelom skicirao Dunda Maroja, koji je prikazan u Dubrovniku, o pokladama, već (1. ili 8. veljače) 1551. Prema uvjerenju do kojeg smo Kunčević i ja zajedno došli, istražujući uz Bellini po rimskim krčmama, due maestri (Marino Darsa i njegov prvi glumac Dživo Pešica) otputovali su zajedno u Rim te jubilarne godine. O tome koliko su tek njih dvojica popili po  ondašnjim rimskim tratorijama, betulama, lokandama i oštarijama, raspredali smo po svim držićevskim rimskim lokalitetima: pod Laurinim balkonom (Piazza di Pasquino, odmah iza trga Navona), u Voštariji od Zvona (La Campana), jedinoj rimskoj osteriji preostaloj iz Držićeva vremena, u kojoj je sam Dundo Maroje alođao, ili nagnuti nad Fontanom della Barcaccia na Placi di Spagna, i nikako nam nije išlo u glavu kad su to i kako zđeli i sklopili onako veliku komediju, uz sve to vino. Nikako – sve dok se nismo potpuno uživjeli u njihov stvaralački postupak, dok nismo ispili onu količinu koju smo nazvali „meštrovom mjerom“, pa smo se onda utrkivali sa Španjolske place do crkve Svetoga Trojstva, uz skalinatu od 135 stepenica – tko će stići sporije. Kiša nas je prala satima na tom usponu. Kunčević je navukao jaknu s kapuljačom, a ja svoju kišnu kabanicu, i tako penjući se jedan sporije od drugog – sve smo shvatili, sve nam se objasnilo. Poslije se, u hotelu, dok smo se promrzli presvlačili u suhu robu, Kunčević smijao našemu „otkriću“, tvrdeći kako smo dokazali jedino to da smo dovoljno ludi da budemo kazališni režiseri. Usprotivio sam se, te sam mu na osnovi te „filozofske utrke“ iznio svoj filozofski uvod u Držića. – Nisam te sve razumio – reče mi kad sam završio – ali čini mi se da si pametno govorio.

Ustvari, govorio sam mu o Držiću slično onome što sam ovdje, na početku, zapisao o njemu. Kad od cijelog tog rimskog iskustva odbiješ dva meštra, a ostaviš jednoga od one druge dvojice, dobiješ Kunčevića s usporene, filozofske skalinate, vazda spremna na hitra, pustolovna putovanja, stvarna onoliko koliko su kazališna putovanja po sebi metaforična – kao putnika u mjestu.

5. Dubrovnik – pravi kraj

S Ekvinocijom Crnogorskog narodnog pozorišta došli smo u nedjelju, 22. prosinca 2019. na scenu Kazališta Marina Držića, u  Dubrovnik. To kako je velika crnogorska glumica Varja Đukić kao Jele uzbudila dubrovačku publiku, pogađajući je svakom izgovorenom riječi i svakom gestom ravno u srce, ne da se opisati u ovom kratkom zapisu. A tek Niko Marinović Branimira Popovića! Dvadeset godina radio sam mnoštvo tekstova stare hrvatske dramske baštine sa studentima na Akademiji, ali mi nitko nikada nije tako suštinski ušao u riječi našega staroga jezika kao taj Bane, prvak i ondašnji ravnatelj drame crnogorskoga pozorišta. Kroz ogromne oči Mirka Vlahovića (najboljeg Vlaha Slijepog kojega sam ikada vidio, a vidio sam ih mnogo) mogli ste uloviti ono što se u kazalištu najrjeđe viđa, mogli ste vidjeti duše kako na kraju predstave odlaze u onom brocu, prema scenskom nebu, ili u mrak, u ništavilo. A o  Momčilu Otaševiću, svi koji su ga te večeri gledali kao meštra Iva, Jelina sina, na sceni Kazališta Marina Držića, zacijelo su zaključili kako je riječ o najboljem mladom glumcu s područja cijele bivše Jugoslavije. Julija Milačić igrala je nesretnu Poliksenu, alias Anicu, kćer okrutnoga kapetana Frana, s takvom dražesti i iskrenim patosom, da ti se srce stezalo nad njezinom porobljenom sudbinom, kao da je gledaš u živome životu, a ne na pozornici. Lucija Olivere Vuković iz zbora grčkih robinjica, uboga kapetanova služavka s drhtavim glasom satkanim od čiste, potisnute emocije; i da dalje ne nabrajam – svi su ti izvanredno oblikovani likovi potekli u suradnji s rukom meštra Kunčevića, koji im je te večeri udahnuo posljednji živi otisak.

Nije kraj danas kad fama o meštrovu odlasku volat per urbes, prelijevajući se internetom i društvenim mrežama, gdje mnogi pišu o odlasku kazališnog velikana, nego je pravi kraj bio u onom burnom pljesku dubrovačke publike, prosinačke večeri 2019.

Plješćimo i dalje, jer mi u kazalištu svoje prijatelje ne ispraćamo suzama, nego pljeskom! Možda i netko na Ljetnim igrama još čuje taj pljesak, jer je crnogorski Ekvinocijo na  programu Teatra igara, to dobro znam, bio posljednja neostvarena Kunčevićeva želja.

Možda još uvijek nije kasno, barem za tu veliku predstavu, iako je želja već minula u brocu, zajedno sa željnikom.